Pčelari Panonije

Županijski savez pčelara Osječko-baranjske županije

Ponedjeljak, 20 Studeni 2017

Nalazite se ovdje: Naslovna

OSIJEK JE KOLIJEVKA HRVATSKOG PČELARSTVA

(Županijski savez pčelara Osječko-baranjske županije – Osijek 2007. godine)

Bogdan Penjić (1852. – 1918)

Povijest hrvatskog pčelarstva možemo podijeliti na razdoblje do Bogdana Penjića, 1879. godine, i razdoblje Bogdana Penjića i pčelarskog društva u Osijeku. Prvo je razdoblje primitivnog pčelarenja, a drugo počinje kao doba organiziranog i suvremenog pčelarenja. Zaslugu za ovo drugo ima najveći i najzaslužniji hrvatski pčelar i otac našeg pčelarstva Osječanin Bogdan Penjić. On je bio glavni osnivač „Pčelarskog društva u Osijeku“ 1879. godine, bio je gotovo 40 godina njegov tajnik, urednik društvenog glasila Hrvaska pčela, pisac, predavač i neumorni djelatnik na području prosvječivanja i pčelarenja i uopće podizanja kulturne razine hrvatske svijesti, a ne samo pčelarstva.

 

Bogdan Penjić rodio se 09. srpnja 1852. godine u Osijeku u Donjem gradu. Osnovnu školu završio je u Đakovu, gdje mu je otac Pavo bio egzaktor (drugi čovjek poslije glavnog upravitelja) đakovačkog vlastelinstva. Na njega su spadali poslovi voditelja kancelarije i kontrolora svih poslova vlastelinstva. Pavo Penjić, otac Bogdanov bio je u službi đakovačkog vlastelinstva od 1851. godine do svoje smrti u siječnju 1863. godine, dakle službovao je pod velikim đakovačkim biskupom, inače rođenim Osječaninom, Josipom J. Strossmayerom, a u to vrijeme se u Đakovu nalazio i mali Bogdan. Nižu gimnaziju Bogdan je završio u Osijeku, a učiteljsku školu u Đakovu. Nakon završene učiteljske škole položio je ispit za četverorazredne škole, ali nije mogao dobiti posla. Budući da je u 18-toj godini dobio od biskupa Josipa Jurja Strossmayera stipendiju, otišao je u Zagreb na tečaj za učitelja niže realke i na usavršavanje matematike. Kako je Penjić pripadao naprednoj omladini predvođenoj idejama Ante Starčevića  o samostalnoj Hrvatskoj, te se u Zagrebu pridužuje tadašnjoj Naprednoj stranci na čelu s Mrazovićem, Vončinom i drugim pa je zbog toga uskoro morao bježati iz Zagreba u Beč i Klosterneuburg. Tu je Penjić uočio velike razlike između austrijskog naprednog i tadašnjeg primitivnog gospodarstva u Hrvatskoj. Posebno su ga se dojmile velike razlike između naprednog pčelarenja s pokretnim saćem i našeg primitivnog u pletarama od slame, šiblja i  u panjevima. Penjičev boravak u Klosterneuburgu imao je veliki utjecaj na njegovu buduću orijentaciju k naprednom pčelarenju, jer je tu pohađao gospodarsku školu. Nakon godinu dana, kad su se prilike u Hrvatskoj donekle smirile, vratio se u Đakovo, ali uskoro odlazi u Osijek gdje 06. ožujka 1871. godine dobio mjesto učitelja na četverorazrednoj pučkoj školi u Donjem gradu. Penjić je bio čovjek iz naroda, poznavao je i selo te shvatio svu zaostalost seljaka pa mu je glavna preokupacija bila kako pomoći ljudima, ponajprije seljaku. Shvatio je da samo obrazovanjem i podizanjem poljoprivredne proizvodnje na višu razinu može pomoći seljaku i općenito napretku gospodarstva u Slavoniji i Hrvatskoj. Kad je dobio mjesto učitelja u Osijeku, pružila mu se prilika da svoje ideje postupno počinje ostvarivati. Tu je priliku iskoristio jer od tada počinje njegovo plodonosno djelovanje. Čime je dobio mjesto učitelja 1871. godine nabavio je prvu košnicu, tzv. džirzonku, naprednu i suvremenu i od tada počinje njegov nezadrživ pohod u razvijanju naprednog pčelarstva u Hrvatskoj pa možemo slobodno reći i na jugoistoku Europe.


Osim pčelarstva Penjić se odmah uključio u Osijeku u prosvjetno-kulturni i društveni rad. Tako je on bio jedan od glavnih pokretača osnivanja (ili po nekome obnove) rada Hrvatskog pjevačkog duštva „Lipa“ u Osijeku 1876. godine i njezin prvi predsjednik. Njezinim predsjednikom bio je sve do 1879. godine, te su s njim djelovali Ivan Heštera, Ignjat Sudić i neki drugi koji će biti među osnivačima i članovima pčelarskog društva. No protivnici hrvatske pjesme bili su tada politički jaki (jer je lakše rušiti i razgrađivati nego graditi) tako da je rad „Lipe“ došao u ozbiljne poteškoće već 1878. godine prigodom skupljanja vojske u Osijeku i ratnih operacija u Bosni. Posljednji put tadašnja „Lipa“ nastupila je krajem studenog 1879. godine premda je već krajem, a osobito početkom 1879. godine većina članstva zajedno s predsjednikom Penjičem prešla u novoosnovanu „Slavonsko pčelarsko društvo u Osijeku“. Tako je već Penjić imao i znanja i iskustva kod osnivanja i rada s društvom kad je osnovao početkom 1879. godine „Slavonsko pčelarsko društvo“. Zašto je  to učinio, posve je razumljivo. Od pjesme, kulture i prosvjete, dakle društvenog djelovanja koje su protivnici onemogućili, Penjić osniva 2. ožujka 1879. godine gospodarsko društvo koje je u svojem djelovanju imalo i prosvjetnu i kulturnu i nacionalnu dimenziju, ali u prvom redu napredno gospodarstvo u grani pčelarstva. On je bio duša i glavni pokretač pčelarskog društva. Za prvog predsjednika Društva izabran je na prijedlog Penjića veleposjednik i gradski zastupnik Franjo Schmidt mlađi. Prilikom osnivanja Društva donesena je odluka o pokretanju društvenog glasila Slavonska pčela. Godine 1881. uspio je pokrenuti prvi pčelarski časopis na jugoistoku Europe pod nazivom Slavonska pčela, kojemu je i urednik. To je glasilo dvije godine moralo izlaziti dvojezično, dakle na hrvatskom i njemačkom, baš zbog toga da bi se održati rad Društva i da ne bi doživjelo sličnu sudbinu kao „Lipa“. Međutim trebalo je dvije godine da bi se dobilo odobrenje za izlaženje glaslila tako da je 1. broj izašao tek 01.ožujka 1881. godine. Časopis je izlazo, kako smo već istaknuli, dvojezično, na hrvatskom i njemačkom jeziku. Zbog te dvojezičnosti u časopisu došlo je do negodovanja pčelara Hrvata i novinara u Hrvatskoj. Osobito oštru kritiku i zamjerku uputio je Penjiću književnik August Šenoa u časopisu Vienac, kako smo već naglasili kod povijesnog dijela i kod poglavlja o glasilu. Šenoa između ostalog je rekao: „...ali nikako ne možemo oprostiti uredništvu, da je Slavonska pčela i opet hrvatsko – švapska, dvojezična...“. Međutim se zna da je na skupštini 18. prosinca 1879. godine član društva Slavonska pčela Mišo Velenderić (! opet Hrvat) predložio da se od Vlade u  Zagrebu traži dopuštenje da časopis izlazi na hrvatskom i njemačkom jeziku. Tom se prijedlogu oštro usprotivio tajnik Bogdan Penjić, koji je želio da list izlazi samo na hrvatskom jeziku, ali i pored svih opravdanih razloga koje je naveo skupština je ipak većinom glasova usvojila Velenderićev prijedlog. Svakako treba shvatiti vrijeme i okolnosti u kojima se tada Osijek nalazio. Naime Osijek je, kao i Hrvatska, u to vrijeme bio pod Austro-Ugarskom, imao je 18.000 stanovnika,  od čega je bio veliki broj Nijemaca. Osobito vojska i mađarska politika promovirali su njemački jezik. Osim toga njemački jezik bio je vrlo omiljen, pa čak u modi i kod mnogih Osječana Hrvata (Esekeri), tako da se i na tržnicama i ulicama radije govorilo njemački nego hrvatski, od kojeg su se neki počeli i stidjeti. Penjić je prihvatio Šenoine kritike jer ga je vjerojatno i osobno poznavao iz Zagreba, a zacijelo i visoko cijenio, i čekao priliku da dovede stvari na svoje mjesto, ali nije želio tog trenutka dovesti cijelo Društvo do raspada. U tom smislu je pisao A. Šenoi i obećao da će nastojati tu „nijemštinu“ iz časopisa izbaciti. Treba svakako reći da je Penjić visok cijenio njemačku kulturu, ljude i mnogo toga preuzeo kao prikladno za djelovanje, osobito u pčelarstvu, ali isto tako da je u vrijeme borbe za hrvatska nacionalna prava i identitet vidio ulogu hrvatskog jezika kao jako sredstvo hrvatske samobitnosti. Ono što je htio i obečao, to mu je i uspjelo. Naime, već 18. siječnja 1883. godine na redovnoj odborskoj sjednici, na prijedlog podpredsjednika Hržića, uz obrazloženje urednika i tajnika Penjića, jednoglasno je donesena odluka da se svaki njemački prijevod mora izostaviti i da će ubuduće društveno glasilo izlaziti samo na hrvatskom jeziku. Tako je Penjić svojom mudrošću i taktičnim postupkom sačuvao Društvo i glasilo. To istina, Šenoa nije doživio jer je 13.prosinca 1881.godine umro, no njegove su dobronamjerne riječi donijele ploda.


Iako je položaj hrvatskog naroda pod Austro-Ugarskom Monarhijom bio težak, Penjić nikad nije pokazivao netrpeljivost prema Nijemcima, ali oštro osuđuje kod nekih vladajućih krugova Nijemaca zapostavljanje prava drugih naroda. Tako je na skupštini austro-njemačkih pčelara u Bečkom Novom Mjestu Penjić negodovao što ni u jednoj pozdravnoj riječi nitko nije spomenuo goste Hrvate, Čehe, Poljake, ali zato u svakom govoru ili zdravici pozdravljani su bili samo Nijemci. Penjić dalje kaže:“Neka nitko ne misli da sam ove riječi naperio protiv Njemaca uopće.... ja štujem svaku narodnost.... Kad se gosti sa sviju strana i razne narodnosti pozivaju pak mnogi i dođu, onda mislim da to nije u redu, nego pravo dužnosti sjetiti se istih bar u službenom pozdravu“.

Kao društveni tajnik i urednik glasila Penjić je vrlo zaslužan što je od lokalnog imena i djelovanja „Slavonskog pčelarskog društva“ i Slavonske pčele donesena odluka da se Društvo od 1884.godine naziva opće hrvatskim nazivom „Hrvatsko-slavonsko pčelarsko društvo u Osijeku“, a glasilo Hrvatska pčela. Time su društveni rad i glasilo izišli iz lokalnih okvira i postali pčelarsko društvo sa svojim glasilom opće hrvatsko, kako se to u praksi dugo provodilo. Na taj su se način rad, djelovanje i pogledi društva proširili na sav hrvatski narod, od Jadranskog mora do Drave, a u značajnoj mjeri i u inozemstvu. To je bila velika zasluga Bogdana Penjića te cijelog „Hrvatsko-slavonskog pčelarskog društva u Osijeku“.

Kao društveni tajnik Penjić je ostao na toj dužnosti i kao urednik glasila „Hrvatska pčela“ sve do svoje smrti 1918.godine. To vrijeme posvetio je nesebičnom radu kao učitelj, a ostalo vrijeme za unapređenje pčelarstva. Nije toliko važno je li Penjić prvi uveo u naše krajeve košnicu okvirnjaču s pokretnim saćem (1871. godine) ili prvu vrcaljku i umjetno saće (1879. godine), već je mnogo važnije da su Penjić i njegovo pčelarsko društvo osigurali i državnu potporu pa su u vlastitoj režiji izrađivali nove džirzonke i slali ih kao uzor-košnice te poklon u sve krajeve Hrvatske pa čak i u Bosnu i Hercegovinu, Bugarsku i drugdje i to uglavnom novoformiranim pčelarskim društvim, podružnicama, školama i pojedincima. Samo 1884.godine, osječko je društvo poslalokao poklon 300 košnica, ponajviše u okolicu Osijeka, Požege, Varaždina i po Srijemu. I časopis „Hrvatska pčela“ slan je besplatno mnogim školama, društvima ili pojedincima, a sve zbog širenja pčelarske kulture i naprednog pčelarenja. Penjić je osobito želio pomoći seljaku i selu poput pravog narodnog prosvjetitelja pa je u tom smislu najviše pomagao seoske učitele i škole. Zbog toga je organiziro putujuće učitelje pčelarstva, koji su išli od sela do sela i upućivali ljude u tajne naprednog pčelarstva. Organizirao je brojne pčelarske tečajeve, gotovo sve besplatne, i predavanja. Svojom upornošću uspio je osigurati obvezno učlanjenje svih škola u Hrvatskoj u pčelarsko društvo i pretlatu na glasil. Time je dobio veliku podlogu za širenje naprednog pčelarstva te povezivanje svih hrvatskih područja od juga do sjevera. Kako do početka 20.stoljeća nije bilo trgovina repromaterijalom, Penjić je unutar Društva osnovao odbor za nabavu pčelarskih potrepština za potrebe pčelara, što je bila značajna pomoć, jer je najbliža trgovina takvim materijalom bila u Beču ili Budimpešti. Širom Hrvatske je osnovao brojne podružnice pa čak i izvan nje, osobito u BiH, tako da je broj članova Društva sve više rastao. Krajem 1879.godine Društvo je brojalo 120 članova, a primjerice 1896.godine 1800. Osim toga Penjić je pomagao i osnivanje novih pčelarskih društava i pčelarskih časopisa jer je znao da ne samo kvantitetom, nego i kvalitetom članova može napredovati pčelarstvo, tako značajna grana gospodarstva.

Pored nastojanja za izlazak iz zaostalosti Penjić je činio sve da hrvatsko pčelarstvo bude u toku svih zbivanja i dostignuća u naprednoj pčelarskoj Europi. On je organizirao odlaske Društva i glasila na međunarodne izložbe, gdje su dobivali brojna priznanja i odličja, kao primjerice u Beč i Trst 1882.godine, u Prag 1883.godine, u Bruxelles 1888.godine, u Budimpeštu 1889.godine, i mnoga druga. S druge strane Penjić je bio prisutan na brojnim nacionalnim kongresima po Europi, gdje je uspostavljao nove kontakte, poznanstva i prijateljstva i stjecao nova znanja. Održavao je osobne ili pismene kontakte s brojnim poznatim pčelarima iz Europe. Sva ta nova znanja prenosio je na naše pčelare člancima u glasilu, kojih je bilo preko 500. Napisao je i 2 knjige koje su objavljene, i to „Med u kući“ i „Napredno pčelarstvo“.

 

No ni pčelarskom društvu nisu uvijek cvjetale ruže, već je dolazilo i do ozbiljnih problema pa čak opasnosti da se ono ugasi. Tako je Društvo 1886.godine zaprijetila ozbiljna kriza ostavkom jednog od osnivača i predsjednika Franje Schmidta mlađeg, potom potpredsjednika A.Hržića i nekih drugih. Društvo je bilo pred raspadom. U takvoj situaciji Penjić je pokazao svoju vještinu diplomata. Otputovao je u Našice i dobio privolu grofa dr. Teodora Pejačevića da se prima pokroviteljstva nad Društvom. Prihvaćanje grofa Pejačevića, tada virovitičkog župana (kasnije hrvatski ban), nije samo spasilo Društvo, već ga je i ojačalo, tako da su vrata mnogih ustanova i pojedinaca bila širom otvorena.

Penjić je bio vrlo djelotvoran i cijenjen građanin grada Osijeka jer je pored rada u školi i pčelarstva bio djelotvoran i u raznim društvenim djelatnostima. Zajedno sa Ćirom Truhelkom osniva učiteljsko društvo „Zajednica“(1876.godine) i postaje njegovim tajnikom i predsjednikom od 1892.g. do 1896.g.. Pomagao je osnivanje Hrvatskog pjevačkog društva „Lipa“ 1876.g., čiji je bio prvi predsjednik od 1876.g., kako smo to već istaknuli.

Sudjelovao je u osnivanju „Hrvatske građanske čitaonice“, „Hrvatskog sokola“ djelotvoran je u vatrogasnom društvu i u drugim društvenim udrugama.

Pored velikog doprinosa pčelarstvu Penjić je dao velik doprinos na prosvjetnom polju. On je jedan od pokretača osnivanja Kraljevske muške učiteljske škole u Osijeku 1893. g. , u kojoj je službovao punih 12 godina i u kojoj je s toliko ljubavi predavao gospodarstvo, a u okviru toga posebno o pčelarstvu. Predavao je i na još nekim školama, a bio je i školski nadzornik.

Zbog velike popularnosti i stručnosti biran je za zastupnika u gradskim tijelima, a 1906. godine izabran je za narodnog zastupnika u Hrvatski sabor od strane građana Donjeg , Novog i Nutarnjeg grada (Tvrde) Osijeka. Sabor ga je izabrao za izaslanika u zajednički Hrvatsko-ugarski sabor. Tu se borio za prava hrvatskog naroda, a u Hrvatskom saboru osobito za školstvo i gospodarstvo, posebice za pčelarstvo. Iz tog doba sačuvano je njegovo izlaganje u Hrvatskom saboru 7. ožujka 1907. godine o potrebi razvijanja naprednog pčelarstva. Nakon sažetog , argumentiranog i uvjerljivog izlaganja Sabor je donio odluku o materijalnoj pomoći pčelarstvu. Budući da je ovo prilika da vidimo kako je pčelarstvo tretirano početkom 20. st., donosimo cijeli govor B. Penjića održanog u Hrvatskom saboru:

„Visoki Sabore! Ponajprije izjavljujem da ću glasovati za stavku 12. poglavlje 3., ali neka mi bude dozvoljeno, da se specijalno ovdje izjavim o samom pčelarstvu. Ja sam to smatrao i smatram svojom svetom dužnošću, jer si mogu laskati, da sam ja tamo prije 35 godina pokrenuo racionalno pčelarstvo, a žao mi je , da sam kroz toliko godina radeći baš na tom polju, opazio, da se pčelarstvo velikom većinom smatralo, a i danas da se smatra nuzgrednom zaslužbom, dapače igračkom.

Meni je svrha danas , da dokažem veliku važnost pčelarstva i da time – i to je moja iskrena želja – upozorim sve članove ove vis. kuće i kr. zem. vladu, da bi se tako mogla što ozbiljnije ova grana narodnog gospodarstva gojiti i podupirati.

Visoki sabore! Pčelarstvo je velevažan ogranak gospodarstva i to s gledišta moralnog, materijalnog i narodno-gospodarskog.

Ja ću od prvog gledišta, moralnog, preći time, da mogu svu gospodu upozoriti, da već u samom narodu postoji rečenica: tko huli Boga i koji je psovač, nema sreće u pčelarstvu. Eto, dakle u narodu postoji ta vjera i čuva ga od svake psovke i djeluje oplemenjujući na one, koji se pčelarstvom bave.

Što se tiče materijalne koristi, visoki sabore, evo navest ću samo neke konkretne primjere. Koliko pčelarstvo može dobra  učiniti, kako ovo može biti upravo izvor blagostanja za narod. Ja sam imao sreću bivši još učiteljem bar toliko si žrtvovati, da sam mogao svakih praznika na 4 do 5 tjedana zaći u naše krasno hrvatsko Primorje, i moram reći da sam se začudio, kad tamo nisam nikoga našao, koji bi se racionalno bavio pčelarstvom, nego sam našao samo tu i tamo po koju pletenu košnicu. Našao sam tu čovjeka, koga sam podučio i koji je počeo racionalno pčelariti i evo , gledajte krasan uspjeh. Taj čovjek ima danas 10 djece, muči se, on je limar, ali svu tu djecu othranjuje ponajviše od prihoda od pčelarenja. Ja bih ga mogao  i imenovati, jer je i u županijskoj skupštini modruško-riječke županije, dok je bio velikim županom presv. gosp. Nikolić, pao predlog od trgovca Valjata u pogledu racionalnoga pčelarstva.

Prvom naprednom pčelaru u Kraljevici, Ivanu Bubnju, povjerio sam misiju širenja umnoga pčelarenja i taj je čovjek širio u Primorju racionalni način pčelarenja. Kad sam prije nekoliko godina putovao Vinodolom, evo što mi se dogodilo. Doživio sam vrlo karakterističnu izjavu jednog Vinodolca.

Nisam znao, da je list, koji ja uređujem Hrvatska pčela i tamo zašao. Dođem na njegovu molbu u njegov stan, pozove me gore i tu vidim na stolu nekoliko godišnjaka Hrvatske pčele, a on mi je pokazao, kako racionalno goji pčele i rekao je pred svjedocima i čitavom obitelji svojom; Evo, djeco, došao mi je pod krov onaj gospodin koji nas je po svom listu uputio na racionalno pčelarstvo i ne ćemo morati u Ameriku. To su riječi Blaškovića s Antova.

Ako je, visoki sabore, ma i pojedincu  racionalno pčelarstvo tako uspjelo, mislim, da je taj ogranak narodnoga gospodarstva zaslužio, da se proširi u široke slojeve naroda.

Ja tvrdim pače, da nema ogranka narodnoga gospodarstva, u kojem bi se s manjim kapitalnom mogao ovakav lijep uspjeh postići kao u pčelarenju, pače do 50 % i 100 % može nositi uloženi kapital u racionalno pčelarstvo: ako je u rukama čovjeka, koji to razumije. Rekao  sam, visoki sabore, da je pčelarstvo vele važno i s narodno gospodarstvenoga gledišta. I jest. Još više doprinaša pčelarstvo napose materijalne koristi. A kako? Ja ću opet jedan samo konkretan primjer navesti. Ovdje se spominje u proračunu, da je za voćarstvo opredijeljeno 40.000 kruna. Istina bog za 10.000 kruna manje nego prošle godine. Ali ništa, ne vrijedi ulaganje za voćarstvo, ako se ne daje usporedo i za pčelarstvo, jer voćarstvo bez pčelarstva uspjevati ne može .

Da spomenem konkretni primjer. Naseljenici u Australiji, kad su se naselili amo, zasadili su voćke. I te su voćke doduše cvale svake godine, ali ploda nisu doniele, dok nije slučajno došao jedan doseljenik, koji je donio par pčelaca. I onda su voćke odmah i rodile. Takove je pokušaje već i Darvin pravio. I ja sam isti pokus pravio, službujući na preparandiji pred svojim pripravnicima na ribizlu. Ja sam naime jedan grm ribiza natkrio mrežom, a drugi sam ostavio nenatrkriven. I ovaj je otkriveni donio obilno ploda, dočim na natrkivenim nije bilo ploda, premda je i na njega jednako uplivao zrak i sunce. Tako su dakle zareznici neophodno potrebiti za voćarstvo. (Glas: A drugi kukci?). Ja uopće kažem zareznici, ali su najvažniji pri tome pčele medarice, jer njih u proljeću ima najviše, a drugi se insekti istom kasnije množe.

Ako nam je naše pčelarstvo počelo padati u novije doba, jer je racionalno pčelarenje istisnulo primitivno, a naš seljak nije bio upućen u racionalno, to je počelo padati pčelarstvo, ali danas – hvala budi Višnjemu – danas to pčelarstvo, i ako ne baš orijaški, a ono ipak lijepo napreduje tako, te mogu reći, da je zašlo u kućice naših seljaka.

A da prodire što dalje, zato se uspješno stara Hrvatsko-slavonsko pčelarsko društvo, kojemu je to i svrha; zato je i list svoj za hrvatskog seljaka snizilo na 2 kr.godišnje, samo da dobije narod volju za čitanje. Ali listom se svejedno neće toliko učiniti, koliko bi moglo učiniti svećenstvo, učiteljstvo i upravo činovništvo.

Zato ja molim visoku vladu, da bi pozornim okom pratila koli naše učiteljske škole, toli gospodarske zavode, a možda, da se obrati i na ordinarijate, ne bi li se i u sjemeništa uvelo gospodarstvo kao obligatan predmet. Na preparandijama (učiteljske škole, op.a.) je doduše gospodarstvo obligatan predmet, ali mu se malo sati posvećuje, malo se za nj mari. Svaki predmet – i slojd (tjelovježba) – je važniji, nego gospodarstvo. –

Gospodarstvo se smatra nuzgrednim, samo neka se spomene na papiru. I, žalibože, mnogi učitelj, kad iziđe  van i dobije koji komadić zemlje, ne može iz toga izvući ništa, jer se slabo ili nikako ne razumije. A mogao bi si mnogi puno pomoći , kad bi se samo u tri grane gospodarstva razumio – naime: u vinogradarstvo, voćarstvo i pčelarstvo. Isto tako imao sam prilike vidjeti gospodarski zavod u Križevcima. Tamo bi morao biti uzorni jedan pčelinjak, da se tamošnji pitomci osim ostalih grana gospodarstva upute i u pčelarstvo.

Ja sam doduše i vidio par pčela u traljavoj košnici, a drugo je sve bilo porazbacano. Mada je silu novaca stajalo, bilo je sve porazbacano. To je bilo – istinabog – prije osam godina, a danas ne znam, kao je.

Isto tako ću spomenuti uzorno gospodarstvo u Božjakovini. Imao sam sreću ići tamo baš s pokojnim banskim savjetnikom Mallinom, koji me je pozvao, kad se je tamo počelo raditi. I na nesreću, kroz protekciju – ne njegovu, nego drugih – namješten je čovjek tamo, koji nije stvar razumio. Taj je smjestio pčelinjake svoga sistema, i to je koštalo zemlju do tisuću forinti. A kad tamo, prve zime propale su sve pčele. Ja sam odmah, kad sam došao onamo rekao: Presvjetli, s ovim sistemom nećete ništa polučiti. Nisam doista našao ništa ni poslie dvie godine, a sigurno nema ni danas pčela tamo. Tako može jedno krivo imenovanje čovjeka, koji nije zato pozvan, naškoditi više, nego li sav rad naš može koristiti. Onaj je čovjek bacio pčelarstvo u našim krajevima za deset ili dvadeset godina natrag. Ovako je bila uzalud sva moja borba, sav moj rad i nisam mogao uspjeti, kako bih želio. Ali ja ću ipak i odsele, dok budem živ, potpomagati pčelarstvo i bit ću sretan, ako ono bude i s višeg mjesta dobivalo potpore; a svojih slabih sila nikada neću štedjeti, kad se radi o boljku mog hrvatskog naroda.

Evo gospodo, kako u Primorju može uspievati  pčelarstvo, a nema za pčele druge paše nego li samo kuš (salfia officinalis) i jesensku pašu s majčine dušice! A kako da ne uspjeva pčelarstvo onda u Slavoniji? Spomenuti ću samo, kako je neki barun Ehrenfels opisujuć svoj put Slavonijom rekao: „Slavonien ist cin Eldorado fur die Binenzucht“. A mi, gospodo, toga ne znamo na svoju korist upotrebiti.

Zato ja završavajući, najtoplije preporučam koli visokom saboru, toli kr. zem. vladi, da se što više zauzme za ovu granu narodnog gospodarstva.

Meni je žao, što je u proračun kumulativno stavljena svota, a nije detailirano. Zašto nije napose uvrštena napose svota za Hrvatsko-slavonsko pčelarsko društvo. Slavonskom gospodarskom društvu određena je posebna subvencija, a zašto nije onda pčelarskom društvu, koje postoji već od godine 1879.godine. Onda bi društvo znalo svoj proračun sastaviti prema potpori vladinoj, a ne bi moralo od godine do godine čekati, što će mu se dobaciti. Društvo uslied toga ne može da stvori pravog plana. A ne bi se tražilo mnogo od ovih 4.000 kr. zadovoljilo bi se sada sa 2.000 kr. Hrv.-slav. pčelarsko društvo ipak je najveće; ono je proširilo svoj djelokrug dapače i na Bosnu i Dalmaciju, pa bi mu se trebalo bar osigurati godišnji prinos od 2.000 kr. a za potporu lista bar 200 kr. na godinu, da može nabavljati nužne ilustracije za list. Time bi moglo to društvo nešto uspješnije i sigurnije raditi, a ne bi se moralo od godine do godine boriti za svoj opstanak.

Ja sam završio i glasovat ću, kako sam već rekao, za ovu stavku“. (Živio i odobravanje kod koalicije). (Sabor kralj. Hrvatske, Slavonije, Dalmacije, 56. sab. sjednica održana 7.3.1907.)

Naravno da je gore naveden samo mali isječak o životu i djelu velikog i zaslužnog domoljuba Bogdana Penjića, pčelara, učitelja i čovjeka. Mislim da bi o Bogdanu Penjiću trebalo napisati posebnu knjigu i obilježiti ga kao znamenitog i zaslužnog Osječanina, Hrvata.

Bogdan Penjić preminuo je 11. travnja 1918. g. u svojoj 66. godini. Pogreb mu je bio velik i svečan, gotovo neviđen do tada u Osijeku. Ispratio ga je velik broj građana, učenici, učitelji svih škola, predstavnici svih društava, a posebno izaslanici „Lipe“, „Sokola“, „Zajednice“, „Vatrogasnog društva“, pčelari i mnogi drugi. Na pogreb su došli i predstavnici vlasti, kao osječki gradonačelnik Ante Pinterović, podnačelnik Adam pl. Reisner te gradski zastupnici i činovnici. Bili su prisutni i Vladini predstavnici kao Vladoje Dlustuš, Vladin savjetnik i književnik, H. Vuković, državni savjetnik, predstavnici svečenstva i mnogi drugi.

Bez sumnje je Bogdan Penjić napravio ne samo prekretnicu u hrvatskom pčelarstvu i otvorio njegovo novo razdoblje, nego je njegovo neumorno djelovanje ostavilo duboke i neizbrisive tragove, koje određuje naše pčelarstvo danas, a utjecat će na pčelarstvo i u budućnosti. Neizmjernu zahvalnost duguju naši pčelari i pčelarstvo u cjelini Bogdanu Penjiću, najvećem i najzaslužnijem pčelaru te ocu hrvatskog pčelarstva.