Pčelari Panonije

Županijski savez pčelara Osječko-baranjske županije

Četvrtak, 21 Rujan 2017

Nalazite se ovdje: Vijesti iz saveza Zanimljivosti Najčešće i najopasnije bolesti pčela

Najčešće i najopasnije bolesti pčela

(Agroklub, Rajko Polić) Osim ljubavi, velikog kvantuma znanja i vještine, pčelari uvijek moraju biti pripravni i na bolesti pčela, znati ih prepoznati na vrijeme i ispravno liječiti. Ta se problematika aktualizira u posljednje vrijeme, kada je u pojedinim područjima došlo do gotovo totalnog pomora pčela, koji su naveli stručnjake na sumnju u neke nove bolesti, pa sve do kolidirajućeg sinergijskog djelovanja više bolesti različitih uzročnika. Koliko prostor dopušta, tu problematiku osvijetlila nam je afirmirana znanstvenica u pčelarstvu dr.sc. Maja Dražić.

Bolesti i štetnici pčela

Postoje tisuće vrsta pčela, od kojih većina nisu socijalni, nego solitarni insekti. Dvije su vrste posebno važne – zapadne, medonosne pčele Apis mellifera, te istočna, azijska vrsta Apis cerana, koje se uzgajaju radi niza koristi.

Nakon posljednjeg ledenog doba prema zapadu, na prostore Europe, Bliskog istoka i Afrike, proširila se samo jedna vrsta pčela, koju poznajemo pod nazivima domaća ili medonosna pčela (Apis mellifera). Vremenom su nastale različite i brojne zemljopisne pasmine. Dugo se smatralo da su sve pčele jednako osjetljive na bolesti, ali različite pasmine pčela su prilagođene različitom okolišu i klimi, a time i različitim bolestima.

Pčele žive u zajednicama. Zajednica pčela je vrlo složen organizam, što ima važne implikacije za širenje bolesti te treba uzeti u obzir mogućnosti prijenosa bolesti između jedinki i između zajednica. Dijagnoza i kontrola bolesti pčela na razini zajednice je vrlo složena.

Pčele su, kao i sve ostale životinje, osjetljive na bakterije, viruse i parazite. Dok su u stanju optimalnog zdravlja i prehrane, njihova je otpornost prema različitim faktorima visoka. Izazovi kojima su izložene u okolišu, uključujući i kemijske proizvode za zaštitu bilja, mogu imati značajne efekte na zdravlje pčela, posebice kad su pčele izložene različitim patogenima.

Na popisu Svjetske organizacija za zdravlje životinja (OIE) nalazi se šest bolesti od posebnog značaja za zaštitu zdravlja pčela:

akaroza - u našem klimatskom području se nije proširila

američka gnjiloća pčelinjeg legla

europska gnjiloća pčelinjeg legla

etinioza (kornjaš Aethina tumida)

tropileloza (grinja Tropilelaps clareae)

varooza (grinja Varroa destructor)

 

Bolesti pčela mogu se razvrstati na više načina, npr. na zarazne i nezarazne, ili na bolesti legla i bolesti odraslih pčela. Bolesti legla se dalje dijele na bolesti poklopljenog ili nepoklopljenog legla. Bolesti se mogu razvrstati i prema uzročniku na virusne, bakterijske, gljivične i nametničke.

 

Zarazne bolesti su uzrokovane živim uzročnikom kao što su virusi, bakterije i plijesni. U povoljnim uvjetima uzročnik se brzo razmnožava, izaziva bolesne promjene i konačno smrt domaćina. Lako se prenosi te izaziva pojavu bolesti sve većeg broja pčela ili legla. Za pojavu kliničkih znakova pojedine bolesti potreban je dovoljan broj uzročnika, osjetljiv organizam i okolišni uvjeti povoljni za razvoj bolesti.

Glavne bolesti pčela na listi Svjetske organizacija za zdravlje životinja

Američku gnjiloću pčelinjeg legla uzrokuje bakterija Paenibacillus larvae var. larvae. U tkivu ličinke se vrlo brzo razmnožava i ubrzo izaziva njezinu smrt. U propaloj ličinki nastaju nepovoljni uvjeti za daljnje razmnožavanje uzročnika, te stvara trajne oblike - endospore, po kojima se u laboratoriju bolest utvrđuje. Spore su vrlo otporne i mogu ostati zarazne i više desetljeća. Spore ugibaju kuhanjem u vodi kroz 30 minuta. U vosku ugrijanom na 120 oC spore ugibaju za 30 min. Ni godišnje doba, ni način pčelarenja, ni klima, a ni vrsta košnice ne utječu na pojavu i razvoj bolesti. Uzročnik ulazi s hranom u crijevo još nepoklopljene ličinke. Iz crijeva prelazi u tkivo ličinke tek u vrijeme ispružanja. U tkivu se brzo razmnoži i ličinka ugiba, a u to vrijeme je stanica već poklopljena. Odrasle pčele ne obolijevaju od ove bolesti.

Bolest je vidljiva na poklopljenom leglu. Prve promjene se vide na poklopcima legla tri tjedna nakon zaražavanja. Na donjim rubovima poklopca se vide tamno smeđe mrlje koje nastaju kad se poklopac smoči propalom ličinkom. Poklopac se uvlači. Često pčele progrizu rupice na poklopcu s namjerom da očiste stanicu. Kad bolest dulje traje, tada se na okviru vidi mnoštvo nepravilno raspoređenih poklopljenih stanica. U početku je ličinka svijetložućkasta, a tri do četiri tjedna nakon ugibanja, ličinka se raspada u smeđu ljepljivu masu, koja se razvlači u dugačke niti. Zajednica slabi i propada. Bolest nikada ne prestaje sama od sebe. Klinički znakovi su karakteristični pa se lako postavlja sumnja na ovu bolest. Pojava bolesti se mora potvrditi laboratorijskom pretragom na uzorku saća s leglom. Na pretragu se šalje isječak saća s leglom bez meda veličine 10 x 10 cm u zrako-propusnoj ambalaži.

Spore uzročnika američke gnjiloće se mogu utvrditi u medu i puno prije nego što se pojave klinički znaci bolesti u zajednici. U pojedinim zemljama ovu metodu koriste kao ranu dijagnostiku u sistematskom suzbijanju bolesti, dok se u Češkoj za ranu dijagnostiku koristi smeće prikupljeno na podnici košnice.

Unutar košnice bolest prenose pčele hraniteljice, a od košnice do košnice bolest prenose prvenstveno pčelari premještanjem okvira, priborom, hranjenjem zaraženim medom. I same pčele prenose bolest jer se javi grabež u zajednicama oslabljenim bolešću. Ova pojava je naročito opasna ako se na nekoj paši okupi veliki broj pčelara. Opasan izvor zaraze su propali i zapušteni pčelinjaci.

Ukoliko se pojavi, pčelar je dužan bolest prijaviti nadležnoj veterinarskoj inspekciji koja će poduzeti potrebne mjere suzbijanja. Suzbijanje bolesti provodi se sukladno Zakonu o veterinarstvu i pratećim propisima.

Europska gnjiloća pčelinjeg legla je bolest nepoklopljenog legla. U uginulim ličinkama nalazimo više vrsta mikroorganizama. Uzročnikom ove bolesti smatra se Melissococcus pluton, a ostali koji se nađu imaju drugorazredno značenje (Paeinibacillus alvei, Bacterium euridice, Streptococcus apis, a i drugi) no i oni mogu samostalno izazvati bolest u određenim prilikama (Paeinibacillus alvei - lažnu gnjiloću, Streptococcus apis - kiselo leglo). Za razvoj bolesti potrebni su i drugi nepovoljni faktori pa prema tome nije dovoljno samo prisustvo uzročnika u košnici.

Obolijevaju savijene ličinke u dobi od 3 - 4 dana. Ličinke postaju mlohave i poprimaju prljavo žutu boju. Kroz kožu ličinke vidi se veliko srednje crijevo u kojem se uzročnik razmnožio. Miris ovisi o prevladavajućem uzročniku, kiselkasti miris potiče od Streptococcus apis, miris na pokvareni sir potječe od Paenibacillus alvei.

U pojedinim slučajevima ličinka ne ugiba odmah, već se može i zakukuljiti, pogotovo kod Paenibacillus alvei, a prepoznaje se po karakterističnom mirisu. Ostali simptomi u tom obliku bolesti su vrlo slični američkoj gnjiloći (uvučeni poklopci, promijenjene boje, izbušeni). Tijek bolesti ovisi i o vanjskim faktorima. Bolesna zajednica se sanira općim zootehničkim mjerama. Plodište se suzi na prostor koji pčele mogu gusto pokrivati i grijati. Uklone se okviri na kojima je veći broj propalih ličinki. Slabijim zajednicama se doda nekoliko okvira poklopljenog legla. Zajednica se utopli i prihrani, pogotovo u proljeće.

Etinioza (kornjaš Aethina tumida) je ozbiljna je prijetnja pčelarstvu, a širenje je predmet pažljivog nadzora i praćenja. Do sada se kornjaš Aethina tumida proširio Sjedinjenim Državama i djelom Australije. U Sjedinjenim Državama izaziva veće štete i probleme nego u području u kojem izvorno živi.

Ukoliko bi se proširio u Europu, moguće posljedice za Europsko pčelarstvo bile bi ogromne, stoga su propisi Europske Unije o prometu pčelama i bumbarima vrlo strogi, te ih od 1. srpnja 2013. i mi moramo provoditi.

Tropilelozu uzrokuje grinja Tropilelaps clareae. Nametnik u leglu, grinja Tropilaelaps clareae prvi je put opisan na Filipinima 1961., a vrlo blizak srodnik Tropilaelaps koenigerum opisan je 1982. Dominantno ovaj nametnik parazitira na velikoj azijskoj pčeli Apis dorsata, ali je utvrđeno da živi i parazitira i u zajednicama Apis laboriosa, Apis mellifera, Apis cerana i Apis florea, dok Tropilalelaps koenigerum parazitira u leglu zajednica Apis laboriosa.

Parazit T. clareae živi u zajednicama A. mellifera (poput parazita V. destructor), gdje se normalno razmnožava, istovremeno uzrokujući propadanje domaćina (stradavanje zajednica). Izvješteno je da invadirane zajednice A. melifera propadnu unutar godine dana.

Činjenice ukazuju da T. clareae može preživjeti i može izazvati veće štete nego Acarapis woodi ili Varroa destructor u uvjetima umjerene klime.

Varooza je nametnička bolest odraslih pčela i pčelinjeg legla uzrokovana grinjom Varroa destructor. Oplođene ženke parazitiraju na pčelama i hrane se hemolimfom, a jaja polažu u poklopljeno leglo. Razvojni oblici parazita sišu krv ličinkama. Poremećaji se javljaju i kod legla i kod odraslih pčela. Kad se razvije veliki broj parazita, zajednica slabi i naposljetku propada. Raširena je u gotovo cijelom svijetu i predstavlja ozbiljan problem pčelarstvu.

Duga je lista kemijskih sredstava i načina koji su se koristili ili se još uvijek koriste u borbi protiv varoe s više ili manje uspjeha. Sve je učestalija primjena biotehničkih metoda u suzbijanju varooze. To je skupina zahvata u košnici koji daju šansu bržem razvoju pčela, a usporavaju razvoj varoe. Kako niti jedna biotehnička metoda nije u stanju kontinuirano održati nisku invadiranost zajednice, preporuka je kombinirati nekoliko metoda. Cilj je koristiti više metoda kojima se razvoj varoe drži pod kontrolom što nameće potrebu konstantnog praćenja stupnja invadiranosti. U ovaj se koncept ubrajaju sljedeće biotehničke metode:

Izrezivanje trutovskog legla

Izdvajanje radiličkog legla i blokiranje matice

Izdvajanje zajednica s bržim razvojem varoe

Formiranje novih zajednica

Uzgoj i selekcija pčela tolerantnih na varoozu iskorištavanjem urođenih mehanizama otpornosti pčela na bolesti

Mehanizmi otpornosti pčela protiv bolesti

Divlje i udomaćene pčele su razvile obrambene mehanizme da zaštite kako sebe tako i svoju hranu od patogena i parazitskih invazija. Obrambeni mehanizmi pojedine pčele služe da se smanji opasnost za cijelu zajednicu. Konstitucijski obrambeni mehanizam - kutikula, koja služi kao barijera te crijevna mikroflora, mogu zaštititi pojedinačnu pčelu od niza bolesti. Stanični i tkivni obrambeni mehanizmi (stanice hemolimfe, enzimi) pridonose otpornosti prema infekcijama. Crijevni zalistak omogućuje pčelama da filtriraju progutane spore, pa je ovo još jedan od mehanizama rezistencije prema bolestima. Ove individualne reakcije, zajedno s kratkim životnim vijekom pčela i brzom izmjenom sa zdravim jedinkama mogu ograničiti širenje bolesti između pčela unutar zajednice. No, jednako su značajni mehanizmi ponašanja pčela, koji isto tako pridonose ograničavanju širenja bolesti i nametnika.

Tolerantnost na varoozu (otpornost) je sposobnost pčelinje zajednice da uspješno živi s nametnicima Varroa destructor. Izvorni domaćin varoe, azijska vrsta pčela Apis cerana ima čitav niz važnih obrambenih mehanizama koji omogućuju da se pčelinja zajednica razvija u prisutnosti varoe. Varoa je prisutna u zajednici, ali njezin broj ne raste do nivoa kad je opasna za opstanak zajednice. Jednostavno, varoa ne ubija zajednice A. cerana, bilo da se drže u košnicama ili da su slobodne u prirodi.

Isto tako, postoji visok stupanj varijabilnosti obrambenih mehanizama kod europskih pčela Apis mellifera. Premda ovi mehanizmi nisu ni blizu razvijeni kao što su razvijeni kod A. cerana, postoji uvjerenje da se prilagodbom i selekcijom barem dio mehanizama može pojačati i omogućiti zajednicama A. mellifera da dugotrajno koegzistiraju s varoom.

Cilj je da se uzgoje zajednice A. mellifera koje neće dozvoliti varoi da se razvije do nivoa kad ozbiljno ugrožava život zajednice. Selekcija pčela se smatra jedinim dugotrajnim rješenjem kontrole varoe.

Većina pčelara s kojima smo razgovarali smatra da svako pčelinje društvo treba držati snažnim i u kondiciji, pa bar se i ne vrcalo, kao što je u mnogim krajevima bilo prošle godine. Zatim važnim smatraju kontrolu upotrebe pesticida u poljoprivredi i eliminaciju nemarnih pčelara, koji zapuštaju svoje pčelinjake.